Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. oktobra, s ciljem podizanja svijesti o mentalnom zdravlju i borbe protiv društvene stigme. Djetinjstva pogođena ratom obilježena su specifičnim izazovima koji zahtijevaju posebno razumijevanje i podršku. Ipak, unutar tih iskustava nalaze se i priče o otpornosti, hrabrosti i kreativnosti. Ove godine, povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, predstavljamo nekoliko priča iz naše kolekcije koje oslikavaju složenost mentalnog zdravlja u ratom pogođenim djetinjstvima.
Ratno punoljetstvo
Tokom 1994. godine izgubili smo nadu da će se rat ikada završiti. Toliko smo bili iscrpljeni od gladi, žeđi i nespavanja da je bilo teško zamisliti svijetlu tačku koja bi prekinula sve užase rata. Te iste godine sam napunila 18 godina. Osjećala sam se ponosno, ali i pomalo tužno, rastreseno i prazno. Ova fotografija je napravljena za ličnu kartu i druge dokumente, i predstavlja trenutak mog ulaska u punoljetstvo.
Mirela, 1975, Bosna i Hercegovina
Inat haljina
Našla sam ovu haljinu u jednom napuštenom stanu u Sarajevu 1993. godine. Njena jaka boja se doimala zabranjenom, s obzirom da smo mi, građani opkoljenog Sarajeva, bili konstantna meta snajperista sa okolnih brda. I dok je narod, u čežnji da sačuva vlastiti život, oblačio garderobu neupadnih, pastelnih boja, ja sam nosila ovu haljinu svijetle, gotovo fluorescentne plave boje. Ona je bila simbol prkosa i volje za životom.
Emina, 1976, Bosna i Hercegovina
Bajramski poklon
Narukvicu sam nosila na ruci jer me podsjećala na oca. Kupio mi ju je zajedno s drugim poklonima za Bajram. Ovo je jedina stvar koju još imam od njega. Ubila ga je vojska. Bila sam tu kad su ga odveli. Stajala sam iza mame i plakala. Svaki put kad pogledam narukvicu, sjetim se oca i plačem.
Iman, 2012, Sirija
Spavaćica
U drugoj polovini rata sam počela studirati na tek otvorenom Odsjeku za defektologiju Univerziteta u Tuzli. U tom periodu sam istovremeno volontirala u gradskoj bolnici kao dio bolničkog tima. Sjećam se mirisa znoja i krvi pomiješanih sa antisepticima, ranjenika i ljudi koji su ležali po hodnicima zbog nedostatka bolničkih kreveta.
U maju 1995. godine, kada se desio masakr na Kapiji, pokušavali smo spasiti mlade ljude koji su stizali u bolnicu. Tu večer je jedan dječak preminuo na mojim rukama. Rano ujutro, dok je napolju još uvijek bilo mračno, organizovana je sahrana za sve poginule.
Sredinom te iste godine mi je dijagnosticirana leukemija, a doktori su smatrali da je bila rezultat velikog stresa. Liječila sam se u Bosni, Zagrebu i u konačnici sam izliječena u Italiji. Ovo je spavaćica u kojoj sam provela svoje bolničke dane. Za mene ona predstavlja simbol borbe sa leukemijom, jednom istinski opakom bolešću, i onom drugom, još malignijom, koja se zove rat.
Selma, 1975, Bosna i Hercegovina
Moje umjetničko putovanje
Tokom 2014. godine rat je u pojasu Gaze trajao 50 dana. Pošto u svom domu nismo više bili sigurni, moja porodica i ja smo se preselili u rođakovu kuću. Imala sam tada 8 godina i jako sam se bojala. Kako bi mi skrenula misli sa svega što se dešavalo napolju, mama mi je donosila bojice i poticala me da crtam.
Na početku su ratni prizori i incidenti kojima smo svjedočili bili jedina tema mojih crteža, ali kako je vrijeme prolazilo, počela sam crtati lijepe stvari poput cvijeća i djece koja se igraju u parku. Crtanje mi je pomoglo da zaboravim na strah. Ovo je jedan od mojih prvih crteža i predstavlja početak mog umjetničkog puta. Nadam se da ću uspjeti dodatno razviti svoju vještinu crtanja kako bih jednog dana postala slikarka.
Aisha, 2006, Palestina