Kolekcija Muzeja ratnog djetinjstva temelji se na glasovima i iskustvima osoba koje su podijelile svoje priče i predmete. Kroz serijal intervjua s učesnicima i učesnicama u stvaranju kolekcije istražujemo šta muzej za njih predstavlja i šta ih je motivisalo da doniraju predmet Muzeju.
Larisa Šabanović, jedna od učesnica, odlučila je donirati lančić koji simbolizuje posebno prijateljstvo iz djetinjstva prekinuto ratom. U nastavku nam govori o lančiću, dugogodišnjem prijateljstvu s Dušicom i značaju koji ova uspomena nosi nakon njihovog ponovnog susreta 26 godina kasnije.
Lančić prijateljstva
Iako nismo pohađale isto odjeljenje u osnovnoj školi, moja najbolja drugarica Dušica i ja bile smo nerazdvojne i sve slobodno vrijeme provodile smo zajedno. Dušica je imala nanu u Čačku gdje je redovno provodila ljetne raspuste. U aprilu 1992. godine uplakana mi je rekla da ide u Čačak, ali da ovog puta ne zna kada će se vratiti. Nismo znale zašto, ali nadale smo se da će doći brzo.
Na rastanku sam skinula sa sebe ovaj lančić koji sam kupila na Baščaršiji i dala joj ga na čuvanje, dok se ne vrati kući i dok se ne sretnemo opet.
Dušica se više nije vratila kući. Prošlo je dosta vremena od našeg rastanka, sve dok se 2018. godine nismo ponovo srele u Beogradu. Iako je prošlo 26 godina, prepoznala sam je po hodu.
Dušica je čuvala moj lančić i tom prilikom mi ga je vratila, baš kao što je i obećala.
Lančić sada ne pripada ni meni ni Dušici. On je simbol našeg prijateljstva i zato ga sada predajem Muzeju.
Larisa, 1977, Bosna i Hercegovina
Zašto ste odlučili donirati lančić Muzeju ratnog djetinjstva i koju poruku se nadate da će posjetioci ponijeti iz vaše priče?
Ideja da doniram lančić Muzeju je ustvari potekla od moje sestre. Lančić je bio poklon od rahmetli oca, jako sam ga željela i bio je najvrijednija materijalna stvar koju sam posjedovala. A za mene je lančić priča o životu, dobrim i lošim stvarima u njemu, prijateljstvu, nadama i dječijoj naivnosti i iskrenosti. Nakon vjerovatno 30 godina njegovog postojanja, on nije ničija imovina, nego je priča za sebe.
Lančić priča posjetiocima da i muzej može biti kuća… kuća jednoj priči, i da niko od nas ne zna šta dolazi u životu, te da nas on može uvijek pozitivno iznenaditi; da ne treba odustati i gubiti nadu. Ono što nama pripada — lančić, prijateljstvo, uspomene i djetinjstvo — zauvijek je u svakome od nas i to nam niko ne može oduzeti. Svemu dođe nekad kraj, bez obzira koliko sve beznadežno izgleda, i uz sve negativno, ljudsku zlobu, postoje dobre stvari koje niko niti može, niti treba da izbriše.
Kako mislite da vaša i Dušičina priča mogu pomoći djeci koja danas prolaze kroz rat i sukobe, i koje su vaše nade za njihovu budućnost?
Nadam se, to jeste, želim, da djeca ne prolaze kroz rat i sukobe, ali nažalost prolaze i prolazit će. Jedina blagodat u tome je da možda, sa svojom dječijom dušom i srcem, uspiju iz svih trauma izaći sa vjerom u život. Bez obzira na sve, postoji ljubav, nježnost i prijateljstvo, makar u nekom obliku u njihovom životu.
Šta za vas znače Muzej ratnog djetinjstva i slične inicijative?
Muzej mi je obogatio život i podsjetio me da sam i ja bila dijete. Sve dok nisam vidjela dokumentarac na Al Jazeeri, nisam bila ni svjesna da sam ratno dijete. Kada ste me kontaktirali i izložili lančić, osjetila sam olakšanje i dijelom oslobađanje zbog dijeljenja priče s drugima, jer je po meni istina da nama ustvari pripada samo ono što damo od sebe. Ja sam željela da Dušica ima makar negdje u Bosni i Hercegovini adresu, neku kuću ili dom.
Rata i trauma se treba prisjećati, pričati o njima i prenositi iskustva, jer obično ostanu samo brojevi i mjesta, činjenice i zapisani podaci, a ti ljudi su živa bića sa svojim životnim pričama.
Muzej to radi odlično, jer su u njemu lične, obične, dječije, jednostavne ljudske priče, a one znaju dotaknuti dušu. Rat i sukobi su masovna pojava, i lako se prelazi preko, a ponekad i zaboravlja, činjenica da su u njima ljudi, odnosno pojedinci. Po meni, o ratu obično ostane priča „bilo jednom nekad u nekoj zemlji”, a samo učesnici znaju da je to puuuno više od toga. Muzej upravo ističe taj zaboravljeni aspekt. Muzej djeluje i dijagnostički i terapijski, i hvala vam na tome.
Ovaj intervju je uređen i sažet radi jasnoće.