Međunarodni dan prijateljstva obilježava se svake godine 30. jula. Generalna skupština UN-a je ustanovila ovaj datum 2011. godine kako bi se promovirala ideja prijateljstvo i mir među ljudima, državama, kulturama te pojedincima. Muzej ratnog djetinjstva u svojoj kolekciji čuva brojne priče koje ističu važnost prijateljstva za djecu tokom ratova. Ovo su neke od njih.
Broš prijateljstva
Pred početak rata smo na času likovne kulture pravili broševe. Na papiru smo iscrtavali željene figure, a zatim smo ih lijepili na deblji karton. Sa zadnje strane smo potom pričvršćivali ziherice i tako dobijali improvizirane broševe.
Jedan takav broš sam uspjela sačuvati tokom rata. Čuvala sam ga kao uspomenu na svoje školske prijateljice.
Selma, Sanela i Džanela danas žive u Sarajevu. Jelena je u Srbiji, a Maja u Norveškoj. Zbog rata, koji je razdvojio naše živote puteve, naše prijateljstvo sada „živi“ samo na društvenim mrežama.
Amina, 1980.
BiH
Rock@War
Početkom rata upoznao sam nekoliko novih muzičara i istomišljenika. Iz tog su se poznanstva brzo razvili prijateljstvo i muzička saradnja. Oformili smo bend „Raketa“ (od engl. rocket) – aluzija na raketu i rok-muziku koju smo svirali. Najviše smo svirali i nastupali u periodu između ‘93. i ‘94. godine, i usprkos ratnim okolnostima, gledalo nas je puno ljudi.
Bio je to period u kojem su se svi članovi benda muzički razvili, a neki od njih nastavili su se profesionalno baviti muzikom i poslije rata.
U tom periodu muzika nam je bila prioritet i „duhovna hrana“ koja nas je u isto vrijeme zbližavala i pomagala nam da prevaziđemo besmislenost ratne svakodnevnice.
Damir, 1977.
BiH
Pernica – simbol jednog prijateljstva
Kada je počeo rat, ja sam bila peti razred. Prestala sam ići u školu i onda su, ne znam tačno kada, rekli da ponovo moram krenuti. Više nismo bili u istom dijelu grada, a nova “škola” bila je u podrumu jedne zgrade. Kada smo počeli ići u školu, nikoga nisam znala. Naravno da mi se nije ni išlo, htjela sam u svoj stari razred. Mama mi je rekla da je to samo kratko i da ću se uskoro vratiti. Naravno da se nisam vratila u staru školu, jer rat nije trajao kratko.
Totalno nezainteresovana za školu, odlazila sam apsolutno nespremna, čak nisam imala ni pribor. Do mene u klupi sjedila je jedna djevojčica, a ispred nje je stajala pernica. Svijetloroza, plastična, otvarala se na obje strane. Kada ju je otvorila, sjećam se, nisam mogla vjerovati – bila je puna olovaka, omastera, bojica, imala je i gumicu! Sve uredno složeno! “Možeš li mi posuditi olovku, ja sam svoju zaboravila kući?”, pitala sam. “Mogu”, rekla je i otvorila pernicu.
Ta djevojčica se zvala Selma. Upoznale smo se, rekla mi je da živi u mojoj zgradi i da je i ona došla iz drugog naselja. Bilo mi je lakše, ni ona nije bila sa svojim razredom. Nakon škole smo zajedno otišle kući. Sutra smo skupa išle do škole, pa opet zajedno kući, i tako svaki dan. To je bio početak jednog prijateljstva, koje i danas traje.
Melisa, 1980.
BiH
Tina
Tina je bila nekoliko godina mlađa od mene. Početak rata smo provele u istom haustoru u ulici u kojoj se skupljalo naše društvo. Iako su se naše mame često ljutile što ostajemo do kasnih sati, mi smo svaku noć sjedili u haustoru i družili se. Bila je to posebna prisnost, odanost i iskreno prijateljstvo. Tina i ja smo tu iskusile svoje prve simpatije, prve poljupce i prve zabave. Čak smo u podrumu zgrade napravili i vlastiti disko tako što smo obojili neonku rozom temperom i puštali muziku na akumulator. Bilo je toliko predivno da su nam dolazili i tinejdžeri iz drugih dijelova grada.
Bio je septembar 1992. godine. Mama je rano izašla da nam napravi hljeb koristeći zajedničku peć u haustoru. Začuo se jak tresak – već poznat zvuk i osjećaj. Nekoliko sekundi poslije sa stepenica sam čula vrisak i plač. Mama je utrčala u kuću i rekla da je Tina ranjena. Geler granate koja je eksplodirala u blizini zgrade pogodio ju je dok se igrala lastiša s prijateljicama. Nisu je uspjeli spasiti i od tog trenutka ništa više nije bilo isto.
Naše društvo u haustoru se postepeno počelo razilaziti. Disko smo odlučili nazvali „Tina“, i okupljali smo se kako bismo pričali o njoj, prisjećali se njenih osobina i zamišljali šta bi u pojedinim situacijama rekla ili uradila. Ovo su neki od Tininih ličnih predmeta. Podsjećaju me na prijateljstvo i prisnost koja se, sigurna sam, nijednoj generaciji poslije nije ponovila.
Naida, 1975.
BiH
Pismo iz Italije
Tokom rata smo pored raznih paketa pomoći dobijali i pisma vršnjaka iz drugih država. U novembru 1995. godine primila sam pismo od Esther Calabrese, djevojčice iz Italije. Ubrzo nakon toga sam joj uzvratila i tako je započelo naše prijateljstvo.
Nastavile smo razmjenjivati pisma i nakon rata i ostale u kontaktu iako se nikada nismo upoznale. Tek šesnaest godina nakon prvog pisma Esther je posjetila Sarajevo i tom prilikom smo se prvi put uživo vidjele. Naše prijateljstvo, koje je započelo u ratu, traje i danas.
Naida, 1985.
BiH
Prijateljstva
Teško je sklapati prijateljstva kada si stalno u pokretu. Nakon što smo otišli iz Iraka, moja porodica i ja smo prošli mnoge zemlje i izbjegličke kampove, u kojima sam stjecao nova poznanstva i prijateljstva.
Dok smo boravili u izbjegličkom kampu u Grčkoj, imao sam dva prijatelja – Elanda i Hassana. Zajedno smo pohađali nastavu i sva trojica smo voljeli igrati fudbal. Ali jednom kada su moji roditelji odlučili da je vrijeme da krenemo dalje, morao sam se oprostiti s njima dvojicom. Kao što je bio slučaj i s drugim prijateljima koje sam upoznao na putu, nismo znali da li ćemo se ikada ponovo sresti.
Nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu i kamp u Ušivku prepoznao sam neku djecu koju sam upoznao u Grčkoj. U Bosni smo se ponovo spojili. Moja porodica je velika i ja i moja braća i sestre se svi igramo zajedno. Imamo jako malo igračaka, jer ih nikad ne možemo ponijeti sa sobom kada smo na putu. Kada smo tek došli u Bosnu, moji roditelji su kupili ovu žutu lopticu mojoj maloj sestri Hudi. Pošto se nadamo da ćemo uskoro moći nastaviti svoje putovanje, želimo da loptica ostane u Muzeju, gdje će se o njoj dobro brinuti.
Ahmed, 2008.
Irak